Kvaliteta odnosa u ranoj dobi kao temelj odgoja za mir – Montessori perspektiva

Ovo predavanje istražuje kako Montessori filozofija u radu s djecom od rodenja do treće godine života postavlja temelje odgoja za mir kroz svakodnevnu praksu ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja.

Predavanje u središte stavlja odnos odgojitelja i djeteta kao primarnoga činitelja emocionalne sigurnosti. Razdoblje upijajućega uma zahtijeva od odgojitelja duboku osjetljivost, dosljednost i unutarnju stalozenost koja se svakodnevnom interakcijom prenosi na dijete.

Montessori načelo "slijedite dijete" umjesto „kontrolirajte dijete", omogućava
izgradnju odnosa utemeljenoga na povjerenju i poštovanju. Priprem|jena okolina analizira se kao prostor koji neverbalnom komunikacijom šalje poruke sigurnosti i pripadnosti.

Red, ljepota i dostupnost materijala na razini djeteta omogućavaju slobodu pokreta i autonomiju kao temelje mira. Prirodni materijali i aktivnosti praktičnoga života grade odnos djeteta sa svijetom i njeguju kompetentnost.

Svakodnevne rutine razmatraju se kao rituali koji kroz predvidivost i individualni ritam umiruju i povezuju. Predavanje naglašava važnost pružanja vremena djetetu te pristup konfliktima kao prilikama za učenje kroz imenovanje osjećaja i modeliranje rješavanja problema. Participacija najmlade djece promatra se kroz perspektivu djeteta kao aktivnoga graditelja vlastite svakodnevice kompetentnoga sudionika zajednice. Predavanjem će se pokušati pokazati kako se mir vježba svakodnevno.

. . .

Važnost ranih odnosa tijekom prijelaza i prilagodbe djece: odnos odgojitelj- dijete

Prijelazi djece iz obiteljskog doma u jaslice ili djecji vrtić, te iz predskole u osnovnu skolu, prvi su značajni prijelazni periodi tijekom djetinjstva. Nerijetko, obojeni su značajnim zahtjevima, kako za djecu, tako i za roditelje te odgojitelje. S druge strane, imajući na umu značaj socijalnog i emocionalnog razvoja djece te njihove dobrobiti, razvoj ranih odnosa, posebice na relaciji odgojitelj-dijete, igra ključnu ulogu. Sukladno tome, obiljezen je razlicitim izazovima, koji se još povećavaju ukoliko razmišljamo o razvoju ranih odnosa tijekom prijelaza i prilagodbe djece u dječjem vrtiću.

Pritom je profesionalna uloga odgojitelja iznimno važna. Stoga će u ovom radu biti prikazani rezultati vezani uz proučavanje odnosa odgojitelj-dijete, te njihove odnosa s determinantama prijelaza kao sto su socijalno-emocionalna dobrobit djece, privrzenost, kvalitetu prijelaza, te odredene socio-demografske karakteristike djece i odgojitelja.
Pored toga, u radu se analizira i mogućnost predvidanja odgojno-odgojitelj-dijete temeljem navedenih varijabli.

Na uzorku od N=795 djece, odgojitelji su procjenjivali svoj odnos sa svakim djetetom, njihovu privrženost, socijalno-emocionalnu dobrobit, te kvalitetu prijelaza i prilagodbe.

Istraživanje je provedeno u okviru petogodišnjeg znanstvenog projekta Dobrobit djece tijekom prijelaznih perioda: Empirijska provjera Ekolosko-dinamickog modela. Utvrdeni nalazi ukazuju na visoku razinu bliskosti i sniženu razinu konflikta s djecom u okviru analize odnosa odgojitelj- dijete.

Temeljem utvrdenih značajnih korelacija izmedu dvije dimenzija odnosa odgojitelj- dijete, tj. bliskosti i konflikta sa svim drugim varijablama, regresijske su analize takoder pokazale značajnu determiniranost bliskosti i konflikta proučavanim varijablama. Rezultati su raspravljeni u okviru proučavanog teorijskog modela prijelaza, te značajnih prediktora bliskosti i konflikta, s posebnim osvrtom na značajnu determiniranost ranih odnosa spolom djece.

Ujedno, temeljem utvrdenih nalaza otvoren je diskurs o profesionalnom razvoju odgojitelja, te mogućnosti razvoja ranih odnosa u kontekstu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, a posebice u situacijski specifičnim uvjetima kao što su prijelazi i prilagodbe djece u kontekstu novog znanstvenog projekta: Adjust_Well.
. . . 

Peace begins in small moments: Relationship-based approaches for thriving teacher education and social cohesion

Peace does not begin in policy documents. It begins in relationships. Before children speak in words, they communicate through connection, responsive gaze, and a calm presence. These everyday exchanges form the earliest foundations of belonging, trust, and respect. Small moments, repeated across thousands of early childhood settings, quietly shape the future. They will not appear in history books, but they matter deeply because they shape the human beings who will shape our shared world.

Consider the educator who kneels to meet a child’s eyes and truly listens. A child who comforts a distressed friend. A group negotiating the rules of a game and finding common ground. A child planting a seed and beginning to understand their relationship with the living world. These moments are ordinary, yet they carry extraordinary significance.

Children are not passive recipients of peace; they help create it. Even in the earliest years, they demonstrate a strong sense of fairness, empathy, and care. When educators invite children to share ideas, resolve disagreements, and participate in decisions, they nurture more than social competence. They cultivate the dispositions that sustain relationship. Children’s voices; expressed through play, dialogue, and collaboration; actively contribute to cultures of inclusion and mutual respect.

Early childhood education is a vital space of peacebuilding. Peace is not an added topic within the curriculum; it is woven through shared problem-solving and daily interactions. In contexts shaped by instability or inequality, early learning settings can offer stability and hope. This responsibility calls for teacher education that strengthens relational competence, cultural responsiveness, critical reflection, and emotional resilience. Preparing educators as peacebuilders requires rethinking what it means to teach; recognising that their daily practice contributes to more just, cohesive, and sustainable communities.
. . .