- ISTRAŽIVAČKE AKTIVNOSTI U RANOM DJETINJSTVU . Jasmina Hadela, mag. praesc. educ.
Djeca se već od najranije dobi upuštaju u istraživanja te otkrivajući i eksperimentirajući uče o svijetu oko sebe bez obzira na dob. Poznato je da dijete, angažirajući sva svoja osjetila istražuje i prikuplja podatke o svijetu u kojem se nalazi. Ovdje do velikog značenja dolazi naglasak na bogatom i razvnovrsnom materijalnom okruženju, gdje se djeca uz bogate i raznovrsne poticaje i materijale mogu razvijati na primjeren način. Svakako je važno da okruženje bude strukturirano na način da potiče djecu na samostalne istraživačke aktivnosti kao i na interakciju s ostalom djecom i odraslima. Mnogi stručnjaci naglašavaju kako sudjelovanjem u istraživačkim aktivnostima djeca konstruiraju, proširuju i restrukturiraju vlastito znanje o predmetu istraživanja, a ujedno razvijaju istraživačke vještine te jačaju vlastito razumijevanje procesa znanosti i znanstvene spoznaje. Kako se kroz istraživačke aktivnosti mijenja repertoar znanja i vještina djece, uobičajeno se o ovim procesima govori kao o procesima istraživačkog ili induktivnog učenja. Stoga je potrebno istaknuti kako istraživačke aktivnosti nisu samo put ka samostalnom učenju, već i jedan cijeli proces u kojem se razvijaju i mnoge vještine, kao što su komunikacijske vještine, rad u grupama, suradnja među djecom. Isto tako, istraživačkim aktivnostima dijete se nalazi u situaciji u kojoj razvija učenje na iskustven način, a sama želja za istraživanjem djetetu je prirođena te ono aktivira svoju prirodnu znatiželju u takvim aktivnostima. Već i dojenčad te djeca rane dobi istražuju svijet oko sebe, promatraju i primijećuju situacije koje dovode do određenih rezultata. A kako je mozak djeteta zbog svoje plastičnosti uvijek otvoren za različite situacije i nove mogućnosti, istraživačke aktivnosti dobar su put ka učenju kroz sam proces neovisno o rezultatu.
Kakva može biti uloga roditelja u takvim aktivnostima?
Mogu li roditelji omogućiti djetetu da istražuje svijet oko sebe, svoju okolinu, promjene, druge ljude? Odgovor je svakako pozitivan. Naravno da roditelji mogu, ukoliko osvijeste važnost istraživačkih aktivnosti za dijete rane dobi, pridonijeti razvoju svog djeteta. Naime, sama strpljivost roditelja u uključivanju djeteta u neke od svakodevnih kućanskih obaveza može biti poticaj ka mnoštvu raznovrsnih aktivnosti. Primjerice, mijesiti tijesto, brisati stol, dodavati namirnice, vaditi rublje iz perilice samo su neke od aktivnosti gdje dijete manipulira materijalima, isprobava prstima teksturu, razvija finu motoriku, prezicnost, pažljivost u izvođenju zadanog posla. I doista, nerijetko se roditelj iznenadi koliko je dijete zapravo posvećeno tome što radi ukoliko uz sebe ima odraslu osobu koja mu pruža puno povjerenja i podrške. Stoga je veoma bitno pokazati djetetu da se vjeruje u njega, a osobito kada dijete istražuje i na otvorenome. Iako djeca često budu zaprljana od zemlje, pijeska ili mokra od vode, ti materijali donose s jedne strane aktivnosti koje mogu djetetu zaokupiti pažnju na cijeli dan, a s druge strane su nepresušan izvor za istraživačke aktivnosti svakog djeteta.
- IDU LI IGRA I RIZIK RUKU POD RUKU? . Antonija Halavuk, mag. praesc. educ.
Prva nagrada na fotonatječaju iz 2016./2017., s temom „Dijete u svijetu – svijet u djetetu“
Morena Ravnić . Mjerenje i doživljaj debla . iz 2014.
Odsutnost rizika i rizičnih situacija moguće je postići jedino u svijetu u kojem se ništa ne događa, kreće ili mijenja. Statičnom i predvidivom životu pridonijeli bi tako što bi sav rizik i neizvjesnost sveli na minimum... Ipak, evolucijski rast i razvoj obilježen je situacijama koje su zahtijevale iskorak u nepoznato, a sve to kako bi se vlastitim angažmanom u novim i nepoznatim situacijama moglo utjecati na čovjekov rast i razvoj. Napuštanje „sigurne zone“ doprinosi potrebama višeg reda gdje igra, sloboda, znanje, autonomija, moć, stvaralaštvo i ljubav čine nezaobilazne potrebe svih nas. No kako igra i rizik tome doprinose? Uobičajeno se riziku i rizičnim situacijama pripisuju negativne konotacije. Rizik se najčešće povezuje s djelovanjem koje rezultira ozljedama, nesrećom ili nepovoljnim rezultatom za pojedinca, stvarajući pritom nesigurnost. Iako postoji mogućnost sudjelovanja u situacijama koje rezultiraju negativnim ishodom, znači li to da će se svako nastojanje i sudjelovanje u situacijama koje su „rizične“ i izazovne izbjeći? Možda će se nastojanja i sudjelovanja u rizičnim situacijama razumjeti bolje kada se „rizična igra“ predstavi u segmentu koji predstavlja drugačije viđenje pojma „rizična igra“. U tu svrhu valja istaknuti temeljne aspekte njezina određenja koja uključuju: a) visinu; b) brzinu; c) “rough and tumble play“ – grubo igranje; d) igru opasnim alatima koji mogu rezultirati ozljedom; e) opasni elementi s kojih bi djeca mogla pasti; f) skrovitu igru u kojoj bi se djeca mogla izgubiti ili nestati, a sve to kako bi se osim potencijalnih opasnosti rizične igre mogle ukazati brojne pogodnosti koje ona nudi djeci rane i predškolske dobi. I dok se kategorije i subkategorije rizične igre predstave ovako, one i dalje imaju prizvuk koji upozorava kako ove vrste aktivnosti neće rezultirati pozitivnim ishodom. No one itekako nude brojne potencijale djeci rane i predškolske dobi kada se rizična igra nadopuni odrednicama koje uključuju penjanje i skakanje, balansiranje i održavanje ravnoteže na visokim objektima, ljuljanje, spuštanje, skakanje, manipuliranje alatima (čekić, čavlići, uže…), igre hrvanja čiji beskonačan spektar ponašanja i aktivnosti prethode razvoju novih vještina, znanja i iskustva. Iako postoji određena doza neizvjesnosti i opasnosti, rizična igra pogoduje razvoju kognitivnih, motoričkih, percepcijskih, spacijalnih i socijalnih sposobnosti i vještina putem kojih djeca rane i predškolske dobi razvijaju i usavršavaju ostale sposobnosti. Neke od njih su: efikasno rješavanje problema, upornost, otpornost, odgovornost, razvoj autonomije, svijest o vlastitim sposobnostima, sposobnost procjene rizika, sigurno i svrsishodno korištenje alata, uspostava tjelesne koordinacije što naročito potpomaže učenju kako djelovati na kreativan, snalažljiv i inovativan način.
Ističući pogodnosti rizika i izazova u igri podrazumijeva li takva vrsta igre djece rane i
predškolske igranje na vlastitu odgovornost?
Sklonost riziku proizlazi iz dječje prirodne znatiželje i istraživačke prirode te ona tako istražuju i ispituju svoje sposobnosti stječući pritom nova iskustva. Također su svjesna svojih misaonih procesa koje žele preispitati u različitim okruženjima i aktivnostima kako bi stvarnost mogla doživjeti i razumjeti na sebi svojstven način. Ako se prisjetimo Eriksonovih faza psihosocijalnog razvoja djeca u dobi od tri do šest godina prolaze fazu „inicijative“ naspram „krivnje“ kako bi ispitala svoje sposobnosti i granice, planirajući pritom svoje djelovanje. Iako planiranje vlastitih aktivnosti kod djece rane i predškolske dobi za neke zvuči preapstraktno, djeca rane i predškolske dobi proaktivni su istraživači svoje okoline s kojom ne žele izgubiti doticaj, naročito ako su rizik i izazovi prisutni. Djeca rane i predškolske dobi pažljivo pristupaju rizičnoj igri tako što će vršiti tri osnovna izbora: povećanje, smanjenje ili odražavanje rizika (npr. popeti se još više na stablo, spustiti se niže ili ostati na trenutnom mjestu). Samim time rizičnoj igri može se pripisati adaptivna funkcija koja zahtijeva suočavanje s novim i djeci nepoznatim situacijama u kojima je potrebno samostalno donošenje odluka i hrabrost. U konačnici, rizična igra djeci rane i predškolske dobi otvara bezbroj mogućnosti ispitivanja novih i nepoznatih situacija, čiju priliku djeca rane i predškolske dobi jednostavno ne žele propustiti. No iako je istaknuta uloga intrinzične motivacije djece rane i predškolske dobi za sudjelovanjem u rizičnoj igri, može li se spomenuto ostvariti u današnjem društvu?
Potiče li društvo djecu rane i predškolske dobi na iskorak u nepoznato?
Rizična igra smatra se ozbiljnom vježbom upravljanja rizicima, tim više što se rizik i izazovi nikada nisu niti neće moći izbjeći. Mogućnost suočavanja s rizikom u igri te, u konačnici, i s opasnim situacijama koje se u njoj mogu pojaviti, zahtijeva učenje putem vlastita iskustva. Iako je dobro poznato kako djetetovoj cjelokupnoj dobrobiti, razvoju i zdravlju prethodi svakodnevica ispunjena izazovima i uzbuđenjem, ipak moderna zapadna društva sve veći naglasak pridaju sigurnom okruženju, naročito onom u kojem se odvija igra. I dok zabrinutost zbog mogućnosti zadobivanja bezazlenih ozljeda u igri kod djece rane i predškolske dobi postaje sve izraženija, hoće li takav ishod kod djece stvarati sve veći strah, pobuđujući pritom osjećaj nesigurnosti? Možda je čak i paradoksalna sama činjenica kako prevelika sigurnost prethodit većoj opasnosti zbog nedostatka iskustva upravljanja rizikom. No ipak ograničenost ili odsutnost poticajne okoline lišene rizika i izazova znatno umanjuje djeci rane i predškolske dobi mogućnost stjecanja iskustva, dok s druge strane samo potiče dosadu i jednoobraznost. Takva će okolina podupirati nastanak „Hatfieldova efekta“ do kojeg dolazi jer, izbjegavajući opasnost, djecu izlažemo riziku od još veće opasnosti. Da paradoksalnost bude još veća, do pojave tragičnih nesreća dolazi jer djeca rane i predškolske dobi nisu imala priliku steći iskustvo u spomenutim situacijama. Nisu imala prilike popeti se na stablo, skočiti s uzvišenja niti manipulirati alatima stoga se u takvim situacijama ne znaju brinuti sama za sebe, što dovodi do nužnosti, naročito s pedagoškog aspekta, poticanja djece rane i predškolske dobi da se riziku i rizičnoj igri izlažu. I dok društvo „traga“ za aktivnim, odgovornim i inicijalnim osobama obveza je istih doprinijeti situacijama u kojima će se djeca rane i predškolske dobi moći uhvatiti u koštac sa situacijama koje će upravo tome i prethoditi. Jer je u konačnici paradoksalno očekivati išta drugo.
REFERENCE:
Gibbs, A. (2011). Supporting healthy, unonstrained play in highscope setting. ChildLinks.
Children's Risky Play, 3, 18-19.
Kleppe, R. (2017). Characteristics of staff-child interaction in 1-3-vears-olds' risky play in early
childhood education and care. Early Child Decelopment and Care, 188 (10), 1487-1501.
Nikiforidou, Z. (2017). „It Is Riskier“: Preschoolers' Reasoning of Risky Situations.
European Early Childhood Education Research Journal, 25 (4), 612-623.
Sandseter, E. B. H. (2009). Children's Expressions of Exhilaration and Fear in Risky Play.
Contemporary Issues in Early Childhood, 10 (2), 92-106.
Willoughby, M. (2011). The value of providing for risky play in early childhood settings. ChildLinks.
Children's Risky Play, 3, 7-10.
- ŠTO MOŽEMO UČINITI ZA MENTALNO ZDRAVLJE DJECE . Berta Bacinger Klobučarić, prof. psihologije
Druga nagrada na fotonatječaju iz 2016./2017., s temom „Dijete u svijetu – svijet u djetetu“
Tamara Pribišev Beleslin . Linije povezuju . iz 2016.
Pored elementarne brige o djetetovim životno važnim potrebama - stambeni uvjeti, briga o zdravlju, prehrani, školovanju i slično, nužno je udovoljavati i osnovnim psihološkim potrebama djeteta, kako bi se osigurali preduvjeti za njegovo dobro mentalno zdravlje. O mentalnom zdravlju djeteta potrebno je voditi brigu od malih nogu radi kasnije prilagodbe i psihičkog zdravlja u odrasloj dobi.
Koje su psihološke potrebe djece i kako se stvaraju uvjeti za njihovo udovoljavanje?
Privrženost - čvrsta emocionalna veza između djeteta i odrasle osobe koja brine o njemu i koja zadovoljava potrebu djeteta za toplim fizičkim kontaktom (dodir, grljenje, maženje...) čime mu pruža osjećaj sigurnosti. Ako dijete razvije stabilnu privrženost, ono će u budućnosti graditi pozitivne i čvrste veze s drugim osobama i povjerenje prema okolini. Razvoj privrženosti ovisi o osjetljivosti roditelja na potrebe djeteta i o kvaliteti emocionalnog odnosa koji se s djetetom razvija, za što je preduvjet sposobnost odraslih da se osjećajno prilagođavaju djetetu.
Stvaranje osjećaja pripadnosti. To je potreba djeteta za prihvaćanjem i za "sigurnom bazom", u čemu ključnu ulogu ima obitelj. Osjećaj pripadanja stječe se od najranijih dana kroz uključenost u život obitelji, npr. zajedničko provođenje dana, zajedničke igre, izleti, i sl, ali i kroz prije spomenutu privrženost.
Razvoj socijalnih vještina. Uz obitelj, važan utjecaj na djetetov razvoj imaju vršnjaci. Stoga je poželjno uključiti dijete u organizirani oblik predškolskog odgoja. Dijete uči interakciju sudjelovanjem u grupnim aktivnostima: uči o suradnji, tolerantnosti, obzirnosti prema drugima.
Stjecanje otpornosti. Pogrešno je stavljati dijete pod "stakleno zvono" i štititi ga od nekih neugodnosti koje su prirodni dio života. Stjecanjem vještina za savladavanje problema prevladati će životne izazove i moći ostvarivati ciljeve. Tu se podrazumijeva izlaganje situacijama koje od djeteta traže prilagođavanje problemu (npr. uskrata neke željene stvari), kao i razvijanje vještina odlučivanja (djetetu prepuštati jednostavne odluke, npr. što će odjenuti…).
Omogućavanje pozitivne afirmacije. Svako dijete ima potrebu osjećati se uspješnim. Poticanjem djeteta na aktivnosti i na inicijativu, uz podršku da razvije svoje talente i interese, omogućuju mu se i uspjeh i samopotvrđivanje. Tako raste osjećaj samoefikasnosti i samopouzdanja.
Usađivanje životnih vrijednosti. Marljivost, upornost, iskrenost, pravednost, miroljubivost... samo su neke od važnih ljudskih vrijednosti koje je potrebno djeci usađivati tijekom odrastanja, kao i ophođenje u skladu s društvenim normama - poštivati druge, pomagati, uvažavati potrebe drugih. Pri tome valja imati na umu da odrasle osobe djeci daju etičke smjernice svojim dobrim primjerom.
Jačanje djeteta u socijalnom i emocionalnom pogledu ne jamči da dijete neće imati probleme, ali manje je vjerojatno da će vanjski faktori (stresori, iskušenja, negativni vršnjački utjecaj…) ometati zdrav i željeni razvoj djeteta.
- VAŽNOST POKRETA U RANOM DJETINJSTVU . PUZANJE POMAŽE RAZVOJU MOZGA . Eleonora Glavina, univ. spec. clin. psych
Xiaoling Su Father and Son . iz 2016.u, slomit ćeš ga. Ne
a se umire,pokret i kretanje stvara osnovu za učenje, mišljenje, kreativnost i sve druge više mentalne funkcije
Mozak se razvija u interakciji sa svijetom koji nas okružuje. Interakcija podrazumijeva osjetne podražaje različitih vrsta, ali i vlastito osvajanje okoline pokretom. Osjetne informacije koje primamo iz okoline naš mozak integrira u cjelovite slike. Pod osjetilima najčešće podrazumijevamo vid, sluh, njuh, okus i dodir. Pri tome zaboravljamo na vestibularni osjetni sustav koji ima zadatak integraciju informacija o gravitaciji, kretanju, ravnoteži i o mišićnim pokretima i položaju u prostoru. Svaka aktivacija vestibularnog sustava nakon rođenja predstavlja novo učenje za mozak.
Proprioceptivni sustav još je jedan osjetni sustav koji nam omogućava istraživanje okoline i njeno razumijevanje našim osjetilima i mišićima. Osjet je to koji nam daje informacije o vlastitom položaju u prostoru. Stimulacija vestibularnog i proprioceptivnog sustava skakanjem, ljuljanjem, vrtnjom i drugim pokretima u periodu ranog djetinjstva stimulira mozak na razvoj bazičnih kapaciteta za sve oblike učenja.
Djeca tijekom ranog razvoja trebaju što više i što češće istraživati i vježbati svaki oblik kretanja i vježbanja ravnoteže kako bi bolje učila tada i kasnije u životu. Pri tome im treba omogućiti da prate uobičajenu liniju motoričkog razvoja. Naime, istraživanja su pokazala da djeca koja propuste puzanje, zbog upotrebe hodalica, mogu imati teškoća u učenju. Puzanje je zahtjevna vještina koja uključuje križno- lateralne pokrete tijela, usklađivanje rada lijeve i desne strane tijela i to ruku, nogu, osjetila vida i sluha. Utvrđeno je da djeca koja preskoče ovu fazu motoričkog razvoja češće imaju teškoća sa čitanjem u vidu disleksije jer neurološki njihov mozak nije spreman za usvajanje ove složene vještine.
Kretanje je usko povezano s neurološkim razvojem u cjelini. Usklađeni i uravnoteženi pokreti potiču stvaranje tvari u mozgu koje pak potiču rast živčanih stanica, povećavaju broj novih stanica i neuronskih veza u mozgu. Kretanje povezuje i utvrđuje novu informaciju i iskustvo u postojeću neuronsku mrežu. Učenje bez kretanja mnogo je napornije i manje efikasno, a u ranom djetinjstvu i teško izvedivo. Zato slijedeći puta kada želite zaustaviti svoje dijete u kretanju pomislite na svu silu podražaja koje će tako primiti i na doprinos kretanja njegovom neurološkom razvoju. Neka to bude poticaj da mu osigurate dovoljno vremena i prostor da to čini u sigurnom okruženju na što raznolikije kreativne načine.
- ŠTO JE ODRŽIVI RAZVOJ, ZAPRAVO? . Klara Bahtić, mag. preasc. educ.
Koncept održivog razvoja godinama se razvijao od iskrenog izraza brige zbog globalne krize i poziva na svjesnost do prakse koja svakome omogućuje da postane aktivni građanin koji doprinosi održivom društvu. Svjesnost o globalnom kriznom stanju 21. stoljeća potaknula je Komisiju Ujedinjenih naroda da potraži rješenje u održivosti, tj. održivom razvoju kao globalnoj inicijativi koja će imati snagu spriječiti ugroženost ljudske civilizacije u budućnosti.Razumijevanje i fokus održivog razvoja
Vizija održivog razvoja sa svojim različitim perspektivama uključuje model koji poboljšava trenutne sustave, upozorava i poziva na potrebnu promjenu, obrazuje i transformira ukorijenjene vrijednosti društva.
Prema najpoznatijoj definiciji, riječ je o razvoju koji „zadovoljava potrebe današnjice, a pritom ne ugrožava potrebe budućih generacija“*. Fokus održivog razvoja upravo je stvaranje održivog društva koje se vodi po principima poštovanja prema svim živim bićima, poboljšanja i očuvanja kvalitete života, promjene osobnih stavova i ponašanja te stvaranja svijesti o brizi za okolinu. Danas, razumijevanje održivog razvoja obuhvaća tri integrirane dimenzije: društvenu (socijalno-kulturnu), ekonomsku i okolišnu.
Dimenzije održivog razvoja
Svrha socijalno-kulturne održivosti jest odgovoriti na pitanja kvalitete i kontinuiteta življenja ljudi te stvoriti održiva društva koja će živjeti solidarnost i slobodu. Kako bi se ta svrha ostvarila potrebni su pojedinci koji razumiju društvenu pravednost i djeluju ravnopravno i pravedno, koji će promicati sudjelovanje, jednakost i mir. Svaki koristan sustav vrijednosti koji između ostalog uključuje toleranciju, solidarnost, slobodu, kreativnost, ljubav i poštovanje, bi trebao moći potaknuti na promjenu i poštovanje prema raznolikosti i različitosti.
Održivost okoliša definirana je kao „odgovorna interakcija s okolišem kako bi se izbjeglo smanjenje i degradacija prirodnih resursa i omogućila dugoročna kvaliteta okoliša“**. S obzirom na tu odgovornost, obrazovanje o okolišu naglasak stavlja na održivi razvoj, perspektivu koja ima veću mogućnost djelovanja na sadašnje i buduće generacije koje će preuzeti odgovornost za donošenje informiranih i odgovornih odluka prema održivoj budućnosti s obzirom na ono što je najbolje u dugoročnom razdoblju.
Ekonomska održivost je integrirani dio održivosti što upućuje na obvezu današnjih generacija za čuvanjem ograničenih resursa kako bi potrebe budućih generacija bile zadovoljene. Budući da je neraskidivo povezana s okolišnom i socijalno-kulturnom dimenzijom, ako iskoristimo resurse iznad naših granica i ne poduzmemo mjere oko sve veće prenaseljenosti, sraz okoliša, ekonomije i društva bit će vidljivi. Ipak, samo održivi razvoj koji je prožet međusobnim radom sva tri aspekta, okolišnim, socijalno-kulturnim i ekonomskim, može dovesti do promjene i uspjeha.
Održivost je i danas često apstraktno shvaćena i pozicionirana kao dodatak u obrazovnim reformama, ne znajući da je upravo njeno postizanje najveći izazov koji je pred društvom. Pitanje koje se postavlja jest kako mlade generacije zainteresirati za taj koncept. Čini se da je odgovor jednostavan – poticati suradnju i entuzijazam kako bi novo usvojena znanja pružila mogućnost za rješavanjem novih problema održivosti.
Literatura:
Ab Razak, R.R. i Abidin Sanusi, Z. (2010.). The concept of sustainable development in human civilization: an introspective view. Kemanusiaan, 17, 19–36.
Bossel, H. (1999). Indicators for sustainable development: theory, method, applications. A report to the Balaton Group. Winnipeg: International Institute for Sustainable Development.
**Gillaspy, R. (2018.) Environmental Sustainability: Definition and Application.
IUCN, UNEP, WWF (1991.). Caring for the Earth. A strategy for sustainable living. Gland: IUCN, UNEP, WWF.
Qemuge, S. (2008.). The role of early childhood education in establishing a sustainable society. U Pramling
Samuelsson, I. i Kaga, Y. (Ur.), Early childhood education for a sustainable society (str. 25-30). Paris: UNESCO.
Reddy, T.L. i Thomson, R.J. (2015.). Environmental, Social and Economic Sustainability: Implications for Actuarial Science.
Siraj-Blatchford, J., Smith, K.C. i Pramling Samuelsson, I. (2010.). Education for Sustainable Development in the Early Years.
*Ujedinjeni narodi (1987.). Izvješće Svjetske komisije za okoliš i razvoj: Naša zajednička budućnost.
ODRŽIVI RAZVOJ U RANOM I PREDŠKOLSKOM ODGOJU I OBRAZOVANJU
Istraživanja pokazuju kako rana iskustva koja djeca imaju s neposrednom okolinom i odnosi s ljudima koji su im najbliži, utječu na sve aspekte njihova. Interakcije koje dijete doživi s okolinom „doslovno će oblikovati oblik i arhitekturu mozga u razvoju“*. Kvalitetan temelj od samoga početka djetetovog života osigurava plodno tlo na kojem se mogu razvijati vještine koje između ostalog uključuju i samopouzdanje, motivaciju, sklapanje prijateljstava i značajnih odnosa, motivaciju za učenjem i rješavanje konflikata. Svaka od njih utjecat će na usvajanje vrijednosti i znanja kojima će dijete kao odrasla osoba djelovati u svijetu odraslih, stoga su zdravlje, odgoj, obrazovanje i kvaliteta života bitni ne samo za školski uspjeh, već i za njihov kapacitet kvalitetnog, odgovornog i uspješnog doprinosa društvu kao neovisnih pojedinaca.
Zašto je održivi razvoj potreban u ranim godinama odgoja i obrazovanja?
Skup navika, vještina i uvjerenja koje dijete nauči u prvim godinama života postat će snažan temelj na kojem će se izgraditi cijeli njegov život. To je temelj koji će poduprijeti i potaknuti moralna i etička djelovanja tijekom odrastanja pa kada se osoba nađe u teškim i novim situacijama koje zahtijevaju kritičko promišljanje i odgovorno djelovanje, ona će posegnuti za onime što joj je usađeno od samih početaka. Dijete koje razumije i poštuje prirodu, svoju zajednicu i zajednicu svijeta, koje je upoznato s 'vrućim' pitanjima i problemima s kojima se suočavamo te koje je opremljeno znanjima i vještinama za kompetentno funkcioniranje u svijetu odraslih, je dijete buduće generacije održivog društva.
Doprinos odgoja i obrazovanja u djetinjstvu za održivost
Važnost ranog odgoja i obrazovanja kao glavnog čimbenika održivog razvoja istaknuta je u UNESCO-vom izvješću Doprinos ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja održivom društvu (2008.). U izvješću se spominju sedam točaka koje zagovaraju značaj RPOO-a za održivo društvo koje svoje uporište pronalaze u važnosti prvih godina života u konstruiranju čitave ljudske osobnosti. Neke od njih su: (a) Valja iskoristiti djetetov rani interes, poriv za istraživanjem i narav za učenjem o prirodi i svega što je u njoj, (b) Ponovno korištenje (nekih) odbačenih predmeta, tj. pronalaskom novog značenja u životima ljudi, budi osjećaj postojanosti i pripadanja. Vremenom se gradi poštovanje prema ljudima i objektima, i onome što jednoga dana mogu postati, (c) S obzirom da smo dio prirode, svaki problem i izazov s kojim se suočava je ujedno i naš problem, naša odgovornost te (d) Metoda projekta kao najučinkovitiji način upoznavanja koncepta održivog razvoja u RPOO-u.
Rani i predškolski odgoj i obrazovanje za održivost prepoznaje kapacitet djece rane dobi da budu nositelji promjena sada, ali i u budućnosti te da je rano obrazovanje ključno za oblikovanje stavova, znanja i ponašanja za održivost. Nositelji promjena mogu biti samo onda kada mogu prepoznati neodržive navike, o njima diskutirati i promišljati o alternativnim rješenjima. Razvoj osviještenosti i osjetljivosti djece za održivi razvoj dugotrajan je proces koji započinje od samog polaska u vrtić, tj. školu. Budući da su djeca ključni nosioci promjena koji nerijetko svoje ideje i stavove prenose na svoje bližnje (u to pripadaju i životno važni stavovi o održivosti), možemo slobodno zaključiti kako je RPOO važan korak prema održivom razvoju i odskočna daska za cjeloživotno učenje.
Literatura:
*Center on the Developing Child at Harvard University (Harvard, 2016.). From best practices to breakthrough impacts: A science-based approach to building a more promising future for young children and families.
Daries, J., Engdahl, I., Otieno, L., Pramling-Samuelson, I., Siraj-Blatchford, J. i Vallabh, P. (2009.). Early childhood education for sustainability: Recommendations for development. International Journal of Early Childhood, 41 (113).
Didonet, V. (2008.). The contribution of early childhood education to a sustainable society. U Pramling Samuelsson, I. i Kaga, Y. (Ur.), Early childhood education for a sustainable society (str. 25-30). Paris: UNESCO.
Pramling Samuelsson, I. i Katz, L. (2008.). The contribution of early childhood education to a sustainable society.
OZOR - OBRAZOVANJE ZA ODRŽIVI RAZVOJ
Obrazovanje za održivi razvoj definiramo kao učenje promišljanja o svijetu u kojem je moguće živjeti i na koji način ga stvoriti, sada i u budućnosti, za nas i druge, ovdje i bilo gdje drugdje na planeti. Ono se primarno temelji na vrijednostima i poštovanju prema drugima, različitostima i okolišu, stoga između ostalog uključuje građanski odgoj, obrazovanje za kulturu mira, jednakost spolova i poštivanje ljudskih prava, zdravstveno obrazovanje te obrazovanje o zaštiti prirodnih resursa i odgovornoj potrošnji. Svrha OZOR-a je preusmjeriti obrazovanje kako bi odgovorilo na potrebe sadašnjih i budućih generacija putem sudjelovanja u rješavanju aktualnih pitanja okolišne, socijalno-kulturno i ekonomske perspektive.
Značaj obrazovanja za održivi razvoj za djecu rane dobi leži u brojnim mogućnostima koje ono pruža - od znanja kako biti aktivni građanin i pomoći svojoj zajednici do vještina kritičkog mišljenja i izražavanja sebe samih. Pritom treba imati na umu kako uloga OZOR-a nije naučiti djecu kako riješiti probleme za koje su odrasli odgovorni, već ih pripremiti na buduće izazove i vrijeme koje dolazi u kojem će oni donositi dalekosežne odluke. Poticanjem na razmišljanje o aktualnim pitanjima u procesu odgoja i obrazovanja promiče se sposobnost samostalnog i kritičkog razmišljanja, motivacije i smišljanja mogućih rješenja kroz suradnju. Riječ je o obrazovanju koje je uključeno u sve društvene aspekte, omogućujući građanima uživanje njihovih prava dok ih istovremeno osnažuje za promjene u njihovom ponašanju koje s vremenom dovode do uravnoteženog razvoja društva i bolje kvalitete života.
Uloga obrazovanja
Obrazovanje je prepoznato kao glavna komponenta prema ostvarivanju ciljeva održivog razvoja. Vještine koje usvojimo obrazovanjem tvore preduvjet za odgovorne odluke koje donosimo. Što više znamo, to smo svjesniji utiska našeg djelovanja, a ta svjesnost nas može potaknuti na radnje koje će pozitivno utjecati na našu okolinu - prirodnu i društvenu.
Kako bi obrazovanje bilo i ostalo baza usvajanja poštovanja prema svijetu i nama samima, ono mora svaku osobu poučiti njezinom potencijalu i odgovornosti da potakne pozitivne promjene u svijetu; biti shvaćeno kao polazište održivog razvoja koje omogućava ljudima da svoje namjere pretvore u stvarnost; mora njegovati vrijednosti, stil života i ponašanje potrebno za održivu budućnost te nuditi znanje kako donositi odgovorne odluke imajući na umu dugoročne posljedice.
O tome kako pristupamo djeci, njihovom odgoju i obrazovanju tijekom ranih godina ovisiti će mogućnost ostvarivanja vizije održivog razvoja društva, na lokalnoj, a samim time i globalnoj razini. S obzirom na činjenicu da se današnja djeca susreću s brzo mijenjajućim društvom koje pred njih postavlja i nove izazove i mogućnosti, OZOR možemo smatrati ključnim alatom pri korištenju tih mogućnosti u odgovoru na izazove. Uspjeh u životu započinje kvalitetnim obrazovanjem koje se nastavlja kroz školske godine te ovisi o edukatorima i njihovom shvaćanju vlastite uloge u transformaciji društva.
Literatura:
Gothenburg (2008.). The Gothenburg recommendations on education for sustainable development.
Lambrechts, W. i Hindson, J. (Ur.) (2016.). Research and innovation in education for sustainable development. Beč: Environment and School Initiatives.
Mckeown, R., Hopkins,C.A., Rizzi, R. i Chrystalbridge, M. (2006.). Education for sustainable development toolkit. Paris: UNESCO.
Norddahl, K. (2008.). What might early childhood education for sustainability look like? U Pramling Samuelsson, I. i Kaga, Y. (Ur.), Early childhood education for a sustainable society (str. 25-30). Paris: UNESCO.
Tatković, N., Diković, M. i Štifanić, M. (2015.).Odgoj i obrazovanje za razvoj danas i sutra. Ekološke i društvene paradigme. Pula: Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.
UNESCO (2005.). United Nations Decade of education for sustainable development (2005-2014).
UNESCO, (2016.). Education for people and planet: creating sustainable futures for all.
UNESCO (2018.). Education and the search for a sustainable future, Policy dialogue 1.
Wals, A. E. J., Benavot, A. (2017.). Can we meet the sustainability challenges? The role of education and lifelong learning.
KAKO BI ODRŽIVI RAZVOJ MOGAO IZGLEDATI U RANOM I PREDŠKOLSKOM ODGOJU I OBRAZOVANJU?
Interes djeteta treba uvijek predstavljati primarno polazište integracije bilo kakvog sadržaja, ali kako bi usmjerili relativno novu provedbu obrazovanja za održivi razvoj mogu nam poslužiti ključne teme navedene u UN-ovom planu Desetljeća odgoja i obrazovanja za održivi razvoj poput ljudskih i dječjih prava, jednakost spolova, kulturalna i biološka raznolikost, međukulturalno razumijevanje, zdravlje, upravljanje prirodnim resursima, klimatske promjene, financijska nejednakost, smanjenje siromaštva te zaštita okoliša i prirode. Kroz isti plan definirano je 14 ključnih pojmova koje treba uključiti u odgojno-obrazovne programe na svim razinama od kojih su neki: razumijevanje i sustavno promišljanje složene stvarnosti koja nas okružuje, promišljanje okrenuto budućnosti, planiranje i upravljanje promjenama, interdisciplinarnost i povezanost, donošenje odluka, sposobnost suočavanja s problemima i odgovorno djelovanje na lokalnoj i globalnoj razini te sposobnost da se djeluje uz poštivanje drugoga.
Često spominjane probleme zajedničke cijelom svjetskom društvu djeca će teško razumjeti ako se o njima samo razgovara. Kako bi OZOR postignuo željeni utjecaj i probudio zanimanje, on mora biti ukorijenjen u stvarnom okruženju djece, mora biti kulturno i razvojno primjeren, a novíne i aktivnosti djeci moraju biti smislene. „Djecu brine ono što čuju i vide, i zato pitanja vezana uz realan život moraju biti središnja tema održivog razvoja. To je ostvarivo putem projekata kada mogu shvatiti i biti uključeni u eksperimente i zbiljski život“*.
Od samih početaka razvoja ideje održivosti najveću pozornost uživa okolišni aspekt. Ipak, u konkretnom radu valja zapaziti kako je obrazovanje za održivost puno više od obrazovanja za okoliš. Ne bi se smjeli zaustaviti na odlascima u prirodu i razgovoru o njenoj ljepoti i važnosti njenog očuvanja. Iskoristiti puni potencijal ovakve vrste obrazovanja znači omogućiti prilike djeci za značajni i intelektualni dijalog o pitanjima održivosti, stvoriti situacije u kojima će promišljanje o okolišu rezultirati osjećajem poštovanja prema drugačijem te osjetiti sveprisutnu međupovezanost svijeta kojeg dijelimo. Uz to, predškolska bi djeca trebala biti poticana razgovarati o pitanjima potrošnje, uključiti se u rasprave o štednji, proizvodima, igračkama i reklamama. Ovakve i slične rasprave ne predstavljaju prepreku u interakciji i razvoju, već potiču razmišljanja o onima koji se nalaze u suprotnoj situaciji te razgovore o solidarnosti i suradnji. Takav odgoj i obrazovanje u ranom djetinjstvu ima važno mjesto u poticanju na održivost i u skladu je s ciljevima odgoja i obrazovanja koje teži održivom društvu.
Kako bi dijete moglo razumjeti svijet koji ga okružuje, ono mora unutar svog specifičnog okruženja ovladati socijalnim odnosima, predmetima i njihovom svrhom, uočiti uzročno-posljedične veze te upoznati, a kasnije i stvarati kulturu u kojoj odrasta. Unatoč tome što djeca rane dobi nisu u stanju posve shvatiti sva zbivanja u svom okruženju, treba im se omogućiti da zadovolje potrebe znatiželje, istraživanja i prikupljanja novih, najčešće senzornih iskustava spoznajom okoline.
Literatura:
Daries, J., Engdahl, I., Otieno, L., Pramling-Samuelson, I., Siraj-Blatchford, J. i Vallabh, P. (2009.). Early childhood education for sustainability: Recommendations for development. International Journal of Early Childhood, 41 (113).
Engdahl, I. i Rabušicová, M. (2010.). Children’s voices about the state of the Earth and sustainable development. A report for the OMEP World Assembly and World Congress on the OMEP World project on education for sustainable development 2009-2010.
Kostović-Vranješ, V. (2015.). Baština - polazište za promicanje odgoja i obrazovanja za održivi razvoj. Školski vjesnik: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 64 (3), 439-452.
Pramling Samuelsson, I. i Kaga, Y. (2008.). The contribution of early childhood education to a sustainable society. Paris: UNESCO.
*Pramling Samuelsson, I. i Katz, L. (2008.). The contribution of early childhood education to a sustainable society.
UNESCO (2005.). United Nations Decade of education for sustainable development (2005-2014).
- SOCIO – EMOCIONALNI RAZVOJ DJECE RANE DOBI . Bernarda Palić, mag. paed.
Socio - emocionalni razvoj podrazumijeva razvoj socijalne i emocionalne inteligencije što se ogleda u dječjem kapacitetu za samopouzdanje, povjerenje i empatiju. Pozitivan socio - emocionalni razvoj proizlazi iz dječje znatiželje, temperamenta, roditeljske uključenosti i pozitivnih interakcija. Kako bi se potaknuo razvoj ovih vještina nužno je obratiti pažnju na dječje samopouzdanje, znatiželju, osjećaj povezanosti i kvalitetnu komunikaciju. Djecu treba poticati da vjeruju svojim osjećajima i slobodno sudjeluju u aktivnostima koje su sami isplanirali. S obzirom da se u današnjem društvu od djece očekuje da upoznaju pravila i norme koje vrijede u njihovom okruženju upravo aktivnom uključenošću i zainteresiranošću za istraživanje vlastitog okruženja djeca upoznaju svijet oko sebe, dolaze u doticaj sa svojim vršnjacima i tako rade na razvoju vještina empatije, suradnje i komunikacije.
Roditelji imaju značajnu ulogu u socio - emocionalnom razvoju jer oni predstavljaju primjer ponašanja koje potiče empatiju tako što pokazuju brigu za druge, iskazuju svoje osjećaje i prihvaćaju sve emocije koje se javljaju kod djeteta. Neke od strategija koje se smatraju djelotvornima za poticanje socio - emocionalnog razvoja su: otvorena komunikacija, poštivanje djetetovih osjećaja, uspostavljanje autoriteta i povjerenja, pozitivno opisivanje dječjih karaktera i uvažavanje individualnih razlika. Upravo pravilnom i kvalitetnom komunikacijom s djecom od rane dobi uči ih se savladavati poteškoće na koje mogu naići što dovodi do jačanja otpornosti kod djece, jer se uče raditi na svojim konfliktima, a otvorena i iskrena komunikacija s djecom omogućava im da opušteno i s povjerenjem razgovaraju o tome kako se osjećaju, ali i da nauče slušati druge. Djeca su rođeni komunikatori i sposobni su doživjeti i izraziti širok raspon emocija. Neki od primjera emocija kojima su djeca izložena u ranoj dobi su obuzdavanje frustracije, podnošenje samoće, razvijanje prijateljstava, prevladavanje straha, i dr.
Putem pozitivnih interakcija s bliskim osobama, oni se uče osjećati dobro u svojoj koži i uživaju u stvaranju povezanosti s drugima. Također uče kako se nositi sa različitim osjećajima i učinkovito komunicirati kako bi se ispunile njihove potrebe. Stvaranje novih prijateljstava jedna je od odlika djetinjstva i upravo u zajedničkoj igri s vršnjacima, dijete izgrađuje vještine koje će biti iznimno vrijedne u budućnosti, kao što su: suradnja s drugima, čekanje na svoj red u određenim aktivnostima, slušanje ideja i inicijativa drugih i dijeljenje stvari, ali i odgovornosti unutar određene uloge koje preuzimaju u zajedničkoj igri.
© OMEP Hrvatska 2018